Povijest

Nastanak tvornice za preradu ribe

Početak forimiranja poduzeća Delamaris d.o.o. sežu u 1879 godinu, kada je francuz Emile Louis Roullet otkupio zemljište blizu stiijene crkve Sv.Petra, gdje se nalazila istoimena kapelica i dio obale s zaljevom, te u blizini Vasccotovih termi i sagradio prvu tvornicu za preradu i konzerviranje ribe. S radom je počela 20. siječnja 1881. godine.

Delamaris

Tvornicu je otvorili poduzeće Generalno francusko društvo za konzerviranje hrane (Societe Generale francaise).Stanovnici su je prozvali »fabrica dei Francesi« ili »fabrica dei bagni« (u prevodu tvornica »Francuza« ili tvornica »kupalište«).

Warhanek iz Beća je sagradio drugu tvornicu, koja je počela s radom 22. prosinca 1882.godine.Warhanek je bio prvi koji je u Trščanskom zaljevu sagradio tvornicu za konzerviranje ribe,u Devinu pokraj Trsta godine 1867. 1882. godine je manju tvronicu sagradio Giovanni Degrassi. 1904. godine su Troion i dioničari otvorili četvrtu tvornicu/S.I. Prodotti Alimentari Torrigiani).Više od polovine godišnje proizvodnje su tvornice prodale u inozemstvo. U tvornicama su pržili, marinirali i u bačvama konzervirali jegulje iz venecijanske lagune i pržili »ruske srdele« koje su konzervirale u limenka s maslinovim uljem.Srdelu su slagali u 125-gramske limenke.Najveće limenke su bile od 1000 grama.Haringe iz Norveške su čistili, zalili s octom, dodali mirise i konzervirali u bačve.

Austrijsko vlasništvo

Francusko poduzeće Roullet je 1893. godine prešlo u vlasništvo Englesko-austrijske banke sa sjedištem u Trst.Tvornica je promijenila naziv u Usines de lancienne Societe Generale Francoise de conserves alimentares.. Sa novim vlasnikom je tvornica u Izoli postigla još veće uspjehe.

Prereađivali i konzervirali su također šljive, grašak,grah, meso i rajčice te solili i marinirali ribu.Tako su lakše premoščivali »mrtvo« razdoblje kada je lov na srdelu za vrijeme punog mjeseca bio zabranjen ili skroman zbog prirodnog gibanja za vrijeme razmnožavanja.Uprava društva je vršila aktivni marketing. Svoje proizvode su slali na sve svjetske sajmove, dobivali priznanja i nagrade, održavali dobre odnose sa zastupnicima i klijentima, te postala glavni dobavljač carske vojske.Svoje proizvode je izvozila po cijeloj Europi, u Rusiju, na Bliski istok i u USA.

Delamaris

Prvi svjetski rat

Tijekom prvog svjetskog rata je zbog nedostatka sirovine i muške radne snage paralizirana sva industrijska aktivnost. 1918 godine je tvornica bila potpuno zatvorena do 1920 godine. U Izoli je zavladala bijeda i glad. Dodatno su stanje pogoršale velika suša, kuga i španjolske groznica.

Tijekom rata su vojne vlasti zabranile ribolov na moru. More je bilo minirano, zabranjen je bio mrežama ali i nićni ribolov. Preko noći su barke morale ostati privezane u luci. Većina odraslih i mladeži je bila na fronti. Stariji ribari i ženske osobe zaposlene u tvornici su ostali bez posla.

Ponovni uspon tvornice

Godine 1920 potpunu izolsku imovinu austrijske banke je kupilo talijansko poduzeće S.A. Conservifici. Isto poduzeće je kupilo i tvornice Degrassi i S.I Prodotti Alimentari Torrigiani.

Delamaris

Godine 1930 se je S.A. Conservatrici prestrukturiralo i preimenovalo u Ampelea Conservatrici S.A. Nekadašnju tvornicu Warhanek je preuzeo novi vlasnik Giorgio Sanguetti. Godine 1926 se preimenovala u Arrigoni. Uspon Ampelee je bio silovit zbog jake potpore Italije koja je željela zadovoljiti potrebe domaćeg tržišta i također zaraditi na račun vlastite jeftine radne snage. Tvornici su opskrbili s novim parnim kotlovima. Automatskom sterilizacijom pod pritiskom na 125 C, novim radnicima i elektrifikacijom.

U proizvodnji su upotrebljavali uglavnom srdelu, skušu, sardone i tunu. Proizvodili su raznovrsne riblje konzerve, riblje brašno, riblje ulje, filete bez kostiju uveženih riba, marmeladu. Pored toga su proizvodili konzerve od povrća, slane filete inčuna u staklenkama, pastu i koncentrat rajčica. Od najveće važnosti je bila kvaliteta proizvoda, prvenstveno zbog američkog i kanadskog tržišta. Iz tog razloga je tvornica zapošljavala specijalne »kušaće kvalitete«, koji su osiguravali zrelost i kvalitetu slane ribe, fileta i pašteta. Zadnji kušači kvalitete su završili s radom 1950 godine.

Ampelea i Arrigoni su 1938. godine organizirali vlastitu ribarsku flotu koja je imala 31 brod za ulov plave ribe. Arrigonijeva flota je ima i tunolovke, Ampelea je među ostalim imala i dva transportna broda za uvoz smrznute ribe.

Godine 1943 našu područje okupira Njemačka, oduzima suverenitet talijasnkoj salojskoj republici i uključuje ga u sastav tećeg rajha.

Delamaris

Nakon drugog svjetskog rata

Nakon završetka rata, nadzor nad postrojenjima preuzima ljudska oblast Pokrajinskog Narodno Oslobodilačkog Odbora. Rad tvornice je bio veoma otežan. Zbog političke situacije, vlasništva po pitanju granica i pomanjkanja sirovina je vladala velika zbunjenost.

Godine 1947. centralna vlast u Beogradu je izdala ukaz da se svi proizvodni pogoni odvezu u Hrvatsku jer su se bojali da to područje mirovnim ugovorom ne bi propalo Jugoslaviji. Takvo stanje je dodatno oslabilo poduzeće i imalo dugoročne negativne posljedice. U Izoli je ostala samo stara dotrajala oprema.

Godine 1947. tvornica je nacionalizirana i dobila je ime »Ex Ampelea«. Potpisom mirovnog ugovora, Izola je uključena u zonu B.

Delamaris

Tvornica je 1950. godine po zakonu o samoupravljanju prešla iz državnog u društveno vlasništvo, a sljedeće godine upravljanje preuzima radni kolektiv. Godine 1952. u Izoli je ustanovljeno uvozno-izvozno poduzeće svježe i konzervirane ribe Delamaris. Konačnim priključenjem Jugoslaviji, 1954. godine, zabilježena je prelomnica teških poslijeratnih godina. Usljedila je modernizacija novog automatskog stroja za zatvaranje limenki. Godine 1956. tvornica dobiva ime Iris, a Arrigoni ime Argo. Godine 1959. se zbog reorganizacije prehrambene industrije udružuju Iris, Delamaris i koparska Ikra (bivša de Langlade) u Kombinat konzervirane industrije Delamaris, koja je djelovala do 1973. Godine. U okviru kombinata je Iris prerađivala ribu a Argo ostale prehrambene proizvode. Poduzeće narednih godina doživljava uspone i padove, različite pokuse u reorganiziciji i prestrukturiranju.

Nakon 1962 godine zbog pomanjkanja domaće ribe za preradu, preusmjeravaju proizvodnju u preradu voća i povrća, proizvodnju koncentrata juhe, prije svega u različite riblje konzerve. Godine 1973. se tvornice ribljih prerađevina udružuje s drugim slovenskim poduzećima u zajedničko poduzeće prehrambene industrije HP Ljubljana.

U 1978. se grupa poduzeća udruži i s poduzećem Droga Portorož i tako djeluje do 1989. godine.

Delamaris u zadnjim desetljećima

Samostalnošću Slovenije za Delamarisa je značilo smanjenje tržišta, što je prisililo preusjeravanje strategije na istočno i zapadno inozemno tržište gdje se moralo suočiti s moćnom konkurencijom. Posljedica je bila racionalizacija i povećanje produktivnosti, prije svega na račun automatizacije proizvodnje.

U siječanju 1992. godine temeljem promijenjenih okolnosti nastao poslovni sistem za ribarstvo i konzerviranje hrane, kojeg je nositelj bilo poduzeće HOLDING DELAMARIS p.o. Izola.

U okviru tog sistema su djelovala slijedeća poduzeća: Delsar d.o.o (riblja industrija), Riba d.o.o (ribarenje), Delmar d.o.o (promet ribom), Lera d.o.o (uzgoj ribe) i Frigomar d.o.o (pakiranje smrznute ribe).

Delamaris

Godine 1997 nakon završetka privatizacije su nastala 4 nova poduzeća: Delamaris d.d., Delmar d.o.o., Riba d.o.o. i Frigomar d.o.o.

U kolovozu 2008. se proizvodni dio izdvaja od dioničkog društva Delamaris i započelo samostalno djelovati u okviru društva Delamaris d.o.o,

U prosincu 2009 s kupnjom 100% dijela, vlasnik društva Delamaris d.o.o. postaje poduzeće Pivka perutninarstvo d.d., koje je počelo ulagati u razvoj proizvodne djelatnosti i robne marke Delamaris i na takav način omogućilo održati radna mjesta u društvu.



Kontaktirajte nas ili pratite nas na društvenim mrežama!